Nećete vjerovati što nam je slavna ekipa sve ispričala: 'Nije bolest sve što boli'

GORAN ZA SVA VREMENA: Tog ljeta 2001. godine, Goran Ivanišević, tada 125. igrač svijeta, stigao je na Wimbledon s pozivnicom organizatora. Malo tko je vjerovao u čudo, osim možda samog Gorana i uskog kruga ljudi oko njega. No, kako je turnir odmicao, a Splićanin nizao pobjede, postajalo je jasno da se piše jedna od najnevjerojatnijih sportskih priča. Uz njegovu genijalnost i nevjerojatne servise, ključan dio te priče postao je i Goranov zamršen sustav praznovjerja, kojeg se slijepo pridržavao. Britanski Mirror kasnije ga je uvrstio među najpraznovjernije sportaše svijeta.

JUTARNJA RUTINA: Svaki Goranov dan tijekom Wimbledona započinjao je na identičan način. Prvo na rasporedu bilo je gledanje Teletubbiesa. Ono što je možda počelo kao šala, s nizanjem pobjeda pretvorilo se u neizostavan dio jutarnje rutine. Kako je sam kasnije priznao, Teletubbiesi su postali njegov jutarnji "zen". Nakon crtića, slijedio je doručak, uvijek u istom restoranu, za istim stolom, s istim jelovnikom. Navodno su pileća prsa bila čest izbor, a konobar koji ga je posluživao prvog dana morao ga je posluživati svaki idući. U kućici u kojoj je boravio samo s tada 24-godišnjim trenerom Marijem Tudorom, na zidu je visio poster Dražena Petrovića, kao nijemi podsjetnik na sportsku veličinu i inspiraciju. Čak je i Goranov otac, Srđan, boravio u drugoj kućici kako se ne bi narušila uspostavljena ravnoteža.

OD PARKINGA DO PISOARA: Put do All England Cluba također je bio strogo definiran. Goran je inzistirao na parkiranju automobila na istom, "sretnom" mjestu. Jednom prilikom, uoči polufinala, kada su zatekli drugi automobil na tom mjestu, Goran i Mario Tudor rukama su ga pomaknuli kako bi oslobodili Goranov sretni parking. Unutar kompleksa, rituali su se nastavljali. U svlačionici je uvijek koristio isti tuš, a tijekom odmora između setova sjedio bi na istoj stolici. Čak je i odlazak na toalet bio ritualiziran – Goran bi koristio isti pisoar, strpljivo čekajući svoj red čak i ako su svi ostali bili slobodni. Pri izlasku na teren, pazio je da ne stane ni na jednu liniju, a protivniku bi uvijek prepustio da prvi sjedne na klupu.

SRETNA ODJEĆA I TALISMANI: Odjeća je igrala posebnu ulogu. Tijekom cijelog turnira koristio je samo dvije majice koje je dobio od sponzora. Pričalo se da onu u kojoj je pobjeđivao kategorički odbija prati, vjerujući da bi pranje "opralo" i sreću. Nosio je iste čarape – nakon prve pobjede oprao ih je i nastavio igrati samo u tom paru kroz cijeli turnir. Inzistirao je da mu isti dječak skuplja loptice tijekom svih mečeva, a od sakupljača je tražio da mu vrate upravo onu lopticu s kojom je osvojio poen, pokazujući prstom na nju. Prije svakog meča, određenim bi redoslijedom slagao svoje rekete i opremu, a kada bi dobio izbor, uvijek je servirao s iste strane terena.

Mirko Alilović proslavljeni je hrvatski rukometni vratar uvijek je iskren do bola: "Bilo je tu nekakvih ludih faza, posebno kad sam bio mlađi, bilo je tu nekih faza gdje sam uvijek imao i radio neke iste stvari, pa dokle ide."

Mirko nam je otkrio: "Dok sam bio sam u Leonu, živio, branio za tamošnji klub, jeo sam isto svaki put na dan utakmice, ali obično kako utakmice ide onda bi mijenjao. To je bila tada neka faza. Znači, jedem na dan utakmice isto sve dok ne izgubim ili se ne ostvari ono što sam htio, pa mijenjam priču. Imao sam jednu fazu u Leonu par mjeseci gdje sam jeo isto svaki dan - pasta za ručak i nakon ručka obavezno red neke čokoladice i to je to. Kad se dogodi loša utakmica ili dvije loše vezane, onda mijenjaš ritual, nešto nije u redu hehehe", smije se legendarni Mirko.

A danas? "Više nemam baš nikakvih rituala. Kako si stariji, puštaš neke stvari. Pustim da dan ide kako ide, da se stvari odviju bez tih popratnih stvari, praznovjerja."

Mirko je otkrio zanimljivu priču o Ivanu Baliću, jednom od najboljih rukometaša ikad: "Sad kad malo razmišljam, mislim da je Ivano nosio isto iste čarape kao neki u reprezentaciji, kao Goran na Wimbledonu. Ili je nosio istu podmajicu. Neka fora je bila. I u istoj trenirci je uvijek išao na tekmu. Tako je nešto bilo".

"Uglavnom, bilo je nešto kod Ivana vezano za robu" - govori za portal Net.hr Mirko Alilović.

Mirko nastavlja: "Ivanovo praznovjerje je bilo vezano za robu, za trenirku. Kako me pamćenje služi. Bilo je dosta njih koji su prakticirali praznovjerje".

Lino Červar nam je rekao: "Puno sportaša pribjegava praznovjerjima. I moji su koje sam vodio. Da, kao što vam je Mirko Alilović rekao, Ivano Balić je imao to neko svoje praznovjerje s istom trenirkom. Svaki od nas ima neki unutarnji razgovor sam sa sobom. Naravno da svaki trener, igrač, razmišlja da stekne sve preduvjete da utakmica prođe onako kako je zamislio. Da ima i malo sreće. Sreću treba zaslužiti, čovjek ide prema sreći, a ne sreća prema njemu. Čovjek treba izazvati sreću. Tu se ne može dati jedan pravi odgovor, ali pokušat ćemo".

Lino nastavlja: "Pomolio sam se, otišao u crkvu, sjetio se svojih najbližih. Tražio sam neku pomoć. I ta trenirka koju stalno nosiš isto ti nešto znači. Svi mi imamo neke dodirne točke".

Červar zaključuje: "Ja i kao ostali sam imao nešto, slažem se da jesam. Razmišljao sam o obitelji, ali kako kada. Moji neki igrači su igrali u istim čarapama, majici ispod dresa. Ne znam točno koji su sad bili, ali primjerice nosili su iste čarape. Kaže, 'smrde mu, ali ih i dalje nosi'. Onda su ih prali, ali ne možeš samo tako oprati stalno čarape na turnirskom natjecanju. Igraš skoro dan za danom, nemaš puno vremena, pogotovo ne za pranje istih čarapa. Niti se ne osuše. Ništa posebno što nisu imali drugi."

Igor Pamić, bivši hrvatski nogometaš i reprezentativac Ćirine slavne Hrvatske, imao je neke svoje rituale: "Imao sam kao i većina nas sportaša. Mi sportaši imamo takav jedan mentalni sklop u sebi, to ne može biti loše. Moram priznati da sam i ja, ne uvijek, ali nekad, bio svjestan da se nešto dogodilo u nečem ili zbog nečeg".

Div iz Žminja priča nam dalje: "Nisi te neke znakove zanemario. Jer, nisi htio. Uvijek si ponavljao neku svoju priču kad je išlo dobro u rezultatskom smislu ili sportskom individualnom, primjerice ako si u nekom momentumu, tipa, da zabijaš golove. Olakšava ti to psihološki neke stvari. Isto tako, kad se dogodilo nešto što ti ne odgovara, poraz, loša utakmica, onda si mijenjao neke stvari. Puno sportaša, ali i normalnih ljudi, djeluju, funkcioniraju na taj način."

Igor Pamić govori: "Nosio sam iste štucne, pranje kopački, lupam sad napamet, ovako kroz sjećanje, uhvatili ste me, moram priznati. Nije to sad nešto revolucionarno i izraženo kao što je imao Goran Ivanišević, naša legenda, ali imao sam nešto svoje, samo moje. Tipa, stavim majicu na lijevu stranu vješalice, hlaće na desnu, tako neke gluposti, nešto što nije teško za napraviti, ali kad shvatiš da ti to ne drži vodu, ili mijenjaš ili si uporan u tome, jer je jednom nešto dobro išlo kad si to napravio. Da, nije bolest sve što boli", nasmijao se uvijek dobro raspoloženi Igor Pamić.

Stjepan Božić, bivši boksač, prvak, imao je svoje radosti: "Imao sam. Recimo, ja sam vam uvijek na treningu stavljao, prvo bi meni stavljali lijevu rukavicu, pa desnu. I dan danas mi je to ostalo. Kad s nekim radim, treniram, kad mu stavljam rukavice, stavljam mu tim redoslijedom.

Stjepan Božić nastavlja: "Da, lijeva rukavica, desna i razmišljam o tome. Krenem, ako vidim da mi je prva desna, ej, nema tim redoslijedom, idemo obrnuto. Ništa ne prepuštam slučaju ni danas. Vjeran sam toj metodi".

Robert Špehar ispričao nam je svoju priču s ritualima, ali ne samo svoju. Pazite sad ovo: "Jesam, naravno da jesam. Uvijek sam imao isti poddres s istim inicijalima moje djece i supruge. D, S I B. Dino, Sara i Božica. Dino i Sara su mi djeca, Božica supruga. U sredini je bilo srce i to sam nosio zimi, ljeti, jesen, kiša, ma nema veze kakvo vrijeme i godišnje doba bilo. Naravno, svatko ima nešto svoje. Uglavnom, većina ima neko svoje".

Robert Špehar je imao veliku karijeru. Igrao je za Osijek, Zagreb, Clube Brugge, Monaco, Veronu, Sporting, Standard Liege, Omoniju...

Posebno je zanimljiva priča Roberta Špehara iz vremena kad je zabijao golove za Monaco. Od 1997. do 1999. postigao je 6 golova u 27 nastupa za spomenutog francuskog velikana, prema podacima s interneta.

Robert Špehar: "Fabien Barthez, kakav lik. Dakle, imao je ritual da reže rukave na dresu. Fabien Barthez, golman za pamćenje. Uglavnom sam mu ja to uvijek sa škarama to radio. On zategne, ja mu prerežem".

Špehar nadalje otkriva: "Fabien Barthez je bio drugačiji od drugih. Sad kad se toga sjetim, smijem se. Čovjek napravio od dugih rukava kratki. I tako stalno. Jednom sam mu rekao - 'Dobro Fabiene, nije mi to što ti stalno radim nikakav problem.' Fabien Barthez je uvijek htio da mu rukave režem ja. I ja njemu: 'Fabiene, zašto naručuješ dres s dugim rukavima, ima i s kratkim. Ti stalno, svaku utakmicu režeš. Kazao mi je: 'Ne, ne, to je moj ritual. Ja naručim namjerno dres s dugačkim, a ti mi onda rukave režeš sa škarama'. Ja ga gledam i ne vjerujem. Prejaka priča, tako je to kod nas sportaša. Svatko ima nešto svoje".

NIJE TO SVE: Prije svake utakmice Laurent Blanc bi došao do svog golmana Fabiena Bartheza na SP-u 1998. i poljubio ga u čelo. Francuzi su smatrali da im taj ritual donosi sreću, kao što je i Goran bio uvjeren da mu gledanje Teletubbiesa, parkiranje ispod istog drveta i korištenje istog pisoara svaki dan pomaže da osvoji Wimbledon. Tricolori su osvojili na tom turniru naslov prvaka svijeta, Goran na svom turniru života uzeo Wimbledonski naslov.

Porazgovarali smo i s Dubravkom Šimencom, slavnim bivšim vaterpolistom: "A ne, pa nisam imao hehehe. Dakle, morao sam stalno raditi ovo - znate ono kad vaterpolisti skoče u bazen nakon predstavljanja. Ja sam uvijek morao skočiti s loptom. Onda bi tu loptu šiknuo u gol. Pozdrav publici na centru i gol. Isto tako, Pero Bukić i ja smo zadnji iz svlačionice uvijek izlazili. Pero i ja smo uvijek radili tehniku i on bi četvrtu i desetu loptu primio i dodao s lijevom rukom. Gluposti, ali to su bile naše gluposti. Dodavanje u krug i četvrta i deseta na lijevu ruku."

Dudo je nastavio: "Svatko je imao nešto svoje, ali imao sam ja i nešto još više - jeo sam pizzu, uvijek pizzu, nekad kad sam bio mlad. Prije puta sam jeo pizzu, obavezno u Purgeraju, jer letili smo obično ujutro, a ja navečer na pizzu. Pizzeria Purger je bila u bivšoj Končarevoj. Jedna od prvih pizzeria u Zagrebu. Uvijek pizza u pizerriji Purger. Godinama sam to radio. Isto tako, tih godina smo se družili Goran Prpić, moj vjenčani kum, Bruno Orešar, Dražen Anzulović, Franjo Arapović, to su bila nekakva svakodnevna druženja. Zvone i Robert Prosinečki. Bili smo tu negdje po godinama, ali bilo je i uvijek nekih starijih. Kad bi došli stariji tipa Nakić, Čutura, morao si im se dizati u Saloonu. Isto tako, kad su dolazili Zajec, Mlinarić, Deverić... nisu praznovjerja, ali nešto što, evo, želim sad otkriti. Neko drugo vrijeme nego danas. Nije da se danas ne druže sportaši, ali drugačije je vrijeme, sigurno da je".

Franjo Arapović nam je izjavio da nije imao neke posebne rituale: "Osim spomenutog druženja s Dudijem Šimencom i ekipom, nisam, ali druženje nije praznovjerje. Nikad ništa u životu nisam prakticirao od praznovjerja. Osim da se pomolim Bogu. Kažem Bože, pomozi! Ali, bilo je svašta kod drugih sportaša. Ja nisam nosio iste čarape".

Vladan Alanović, osvajač srebra iz Barcelone s Hrvatskom na OI 1992., bronce sa EP-a 1993. u Njemačkoj i 1995. u Ateni, otkrio nam je: "Nosio sam istu podmajicu, čarape, oblačio sam prvo desnu, pa lijevu tenisicu. Nije to bilo stalno, nego dokle ide dobro. Ono, odigraš dobro, slijedeću tekmu ili neku protiv istog suparnika, sjetiš se što si zadnji put na sebi imao, kojim si se redoslijedom oblačio, ajde, idem opet onda, bilo je uspješno. Bilo je nešto sitno, ali ništa spektakularno".