Gorio u buktinji, dobio i posljednju pomast, ali prevario je smrt i ušao u legendu

Andreas Nikolaus "Niki" Lauda, rođen 22. veljače 1949. u Beču, bio je mnogo više od trostrukog svjetskog prvaka Formule 1. Bio je simbol nevjerojatne otpornosti, čovjek čelične volje koji je doslovno prevario smrt i vratio se na trkaće staze jači no ikad. Njegova priča nije samo o brzini i pobjedama - to je epska saga o hrabrosti, odlučnosti i nesalomljivom ljudskom duhu koji je inspirirao milijune diljem svijeta. Lauda ostaje upamćen kao jedan od najvećih vozača u povijesti Formule 1, ali i kao čovjek čije je nasljeđe nadišlo sportske arene.

'KAKAV BI ŽIVOT BIO DA RADIMO SAMO ONO ŠTO MORAMO?' /

Evo što nas je Niki Lauda naučio prije nego što je morao otići

'KAKAV BI ŽIVOT BIO DA RADIMO SAMO ONO ŠTO MORAMO?' /

Evo što nas je Niki Lauda naučio prije nego što je morao otići

Od bečkih salona do brzine Formule 1

Niki Lauda potjecao je iz ugledne austrijske poslovne i bankarske dinastije. Njegov djed, Hans Lauda, bio je poznati industrijalac, a obitelj se bavila proizvodnjom papira. Unatoč obiteljskom bogatstvu i očekivanjima da krene drugim putem, mladi Niki gajio je strast prema automobilizmu, što je naišlo na snažno neodobravanje obitelji. Odlučan slijediti svoj san, Lauda je prekinuo daljnje kontakte s obitelji koja nije podržavala njegove trkaće ambicije.

Svoju trkaću karijeru započeo je 1968. godine u Miniju, napredujući kroz Formulu Vee i Formulu 3. Kako mu je karijera zapela, Lauda je podigao značajan bankovni zajam, osiguran vlastitom policom životnog osiguranja, kako bi 1971. kupio mjesto u momčadi March u Formuli 2. Brzo je promoviran u F1 momčad Marcha, debitiravši na Velikoj nagradi Austrije iste godine. Nakon nekonkurentne sezone s Marchom, Lauda je 1973. prešao u BRM, također zahvaljujući još jednom bankovnom zajmu. Iako je BRM bio u padu, Laudina brzina i talent bili su očiti.

Prekretnica se dogodila kada ga je njegov tadašnji momčadski kolega iz BRM-a, Clay Regazzoni, preporučio Enzu Ferrariju. Ferrari, koji od 1964. nije imao prvaka, bio je impresioniran Laudinom samouvjerenošću i radnom etikom, unatoč njegovoj brutalnoj iskrenosti. Nakon prvog testa Ferrarijevog bolida 312 za 1974., Lauda je Enzu navodno rekao da je bolid "hrpa smeća", ali je obećao da će ga učiniti konkurentnim. Mediji su Laudin hladan, proračunat i analitički pristup ubrzo prozvali "Kompjuter".

Već u svojoj prvoj sezoni za Ferrari, Lauda je pokazao svoj potencijal, ostvarivši prvu pobjedu na Velikoj nagradi Španjolske. Godine 1975., vozeći Ferrari 312/T, dominantno je osvojio svoj prvi naslov svjetskog prvaka, donijevši Ferrariju prvu vozačku titulu nakon jedanaest godina. Tvrdio je da mu trofeji samo smetaju kod kuće te ih je davao lokalnoj automehaničarskoj radionici u zamjenu za besplatno pranje automobila.

Vatreni pakao Nürburgringa i čudesan povratak

Godina 1976. trebala je biti još jedna dominantna sezona za Laudu. Do sredine ljeta osvojio je pet utrka i uvjerljivo vodio u poretku. A onda je došla Velika nagrada Njemačke na zloglasnoj stazi Nürburgring.

Staza Nürburgring, s pravom prozvana "Zeleni pakao" od strane Sir Jackieja Stewarta, bila je poznata po svojoj opasnosti. Tjedan dana prije utrke, Lauda je, unatoč tome što je bio najbrži vozač na toj stazi, pozvao kolege vozače na bojkot utrke zbog nedostatnih sigurnosnih mjera na 23 kilometra dugoj stazi. Većina vozača glasala je protiv bojkota i utrka je održana.

Tog 1. kolovoza 1976., tijekom drugog kruga, Lauda je u svom Ferrariju 312T2 izgubio kontrolu nad bolidom pri velikoj brzini prije zavoja Bergwerk. Bolid je udario u nasip, odbio se natrag na stazu i istog trenutka pretvorio u buktinju. U njega je potom udario i bolid Bretta Lungera. Lauda je ostao zarobljen u gorućoj olupini gotovo minutu. Četvorica hrabrih kolega vozača – Arturo Merzario, Guy Edwards, Harald Ertl i Brett Lunger – zajedno s jednim redarom, priskočili su u pomoć i nadljudskim naporima izvukli Laudu iz plamtećeg pakla. Opekline su mu deformirale lice, a u 55 sekundi pakla u zapaljenom bolidu nadisao se i otrovnih plinova.

Lauda je zadobio teške opekline trećeg stupnja po glavi, licu i rukama, nekoliko slomljenih kostiju te je udahnuo otrovne plinove koji su mu teško oštetili pluća i krv. Njegova kaciga, koja je bila modificirana radi veće udobnosti, skliznula mu je s glave prilikom udara, izlažući lice vatri. Ozljede su bile toliko teške da mu je u bolnici svećenik udijelio posljednju pomast. Njegovo preživljavanje samo po sebi bilo je čudo.

"Da sam sjedio unutra još deset sekundi, umro bih na licu mjesta", govorio je kasnije Lauda.

Snaga volje jača od boli

Unatoč stravičnim ozljedama i nesnosnim bolovima, Laudina odlučnost za povratkom bila je nepokolebljiva. Dok se još oporavljao u bolnici, samo nekoliko dana nakon nesreće, već je razmišljao o povratku utrkama. Prolazio je kroz mučnu rehabilitaciju, a njegova mentalna snaga i otpornost bili su zapanjujući. Liječnici su kasnije rekli da se oporavio isključivo snagom volje.

Nevjerojatno, samo šest tjedana (39 dana) nakon nesreće koja ga je zamalo stajala života, Niki Lauda se 12. rujna 1976. pojavio na Velikoj nagradi Italije u Monzi. Njegov izgled bio je šokantan – lice mu je još uvijek bilo teško opečeno i prekriveno krvavim zavojima, a nosio je posebno prilagođenu kacigu kako bi zaštitio rane koje su još uvijek zacjeljivale. Atmosfera u Monzi bila je nabijena emocijama; navijači, kolege vozači i cijela motorsport zajednica bili su zadivljeni njegovom hrabrošću.

Čim je utrka započela, postalo je jasno da Lauda nije došao samo sudjelovati – došao je natjecati se. Unatoč fizičkoj boli, problemima s vidom zbog oštećenih suznih kanala i nemogućnosti treptanja, te golemom izazovu vožnje pri takvim brzinama, Lauda je pokazao izvanrednu vještinu i otpornost. Završio je utrku na čudesnom četvrtom mjestu, rezultatu koji se činio gotovo nezamislivim s obzirom na okolnosti. Jackie Stewart je njegov povratak nazvao najhrabrijim u povijesti sporta. Sam Lauda je, u svom stilu, kasnije komentirao gubitak dijela uha rekavši da mu to olakšava korištenje telefona. Ožiljke na glavi kasnije je prekrivao crvenom kapom, koja je postala njegov zaštitni znak i koju je iznajmljivao sponzorima za pozamašne iznose – navodno i do 1,2 milijuna eura godišnje.

Te je godine prvenstvo izgubio za samo jedan bod od Jamesa Hunta, nakon što se povukao s posljednje utrke sezone u Japanu zbog opasnih kišnih uvjeta. Iako su ga neki u Italiji zbog toga nazvali kukavicom, njegov povratak i borba za naslov ostali su upisani kao jedna od najnevjerojatnijih priča u sportu.

Potvrda veličine

Laudin odnos s Ferrarijem narušen je nakon odluke da se povuče s VN Japana. Unatoč tome, 1977. godine osvojio je svoj drugi naslov svjetskog prvaka za Ferrari, više konzistentnošću nego čistom brzinom. Nakon što je osigurao naslov, napustio je Ferrari prije kraja sezone i prešao u Brabham-Alfa Romeo za 1978. godinu uz tada basnoslovnu plaću od milijun dolara. Nakon dvije neuspješne sezone s Brabhamom, tijekom kojih je upisao dvije pobjede (jednu s kontroverznim "fan car" bolidom BT46B), Lauda se na Velikoj nagradi Kanade 1979. iznenada povukao iz Formule 1, izjavivši da mu je "dosta vožnje u krug" te da će pokrenuti vlastitu zrakoplovnu tvrtku, Lauda Air.

Nakon dvogodišnje stanke, Lauda se 1982. vratio u Formulu 1, potpisavši za momčad McLaren za tada rekordni iznos od navodno 3 milijuna američkih dolara. U pregovorima je rekao da za svoje vozačke usluge traži samo jedan dolar, a ostatak za svoju osobnost. Već u trećoj utrci po povratku pobijedio je na Velikoj nagradi Long Beacha. Nakon prijelazne 1983. godine, Lauda je 1984. osvojio svoj treći i posljednji naslov svjetskog prvaka, pobijedivši momčadskog kolegu Alaina Prosta za samo pola boda, što je najmanja razlika u povijesti Formule 1. Te je godine postao i jedini Austrijanac koji je pobijedio na domaćoj Velikoj nagradi Austrije. Svoju posljednju pobjedu ostvario je 1985. na Velikoj nagradi Nizozemske, a na kraju te sezone definitivno se povukao iz aktivnog natjecanja.

Život izvan staze

Nakon drugog povlačenja iz Formule 1, Lauda se posvetio svojoj zrakoplovnoj kompaniji Lauda Air, gdje je i sam posjedovao pilotsku dozvolu te povremeno upravljao zrakoplovima. Kasnije je osnovao i vodio još dvije zrakoplovne kompanije, Niki i LaudaMotion. Sve je bilo u redu do 1991. godine kad se njegov Boeing 767 srušio nedugo nakon polijetanja iz Bangkoka na letu za Beč. Poginula su sva 223 putnika i člana posade, što ga je slomilo. Osobno je otišao na 23 sprovoda, a nakon toga se bacio na istragu nesreće.

Istražitelji su tvrdili da su piloti mogli spasiti zrakoplov. Lauda je otišao u Boeing i na simulatoru 15 puta pokušao izbjeći nesreću, ali nije uspio. Inzistirao je na tome da Boeing prizna pogrešku, što je američka kompanija na kraju i napravila i skinula krivnju s Laude, njegovih pilota i kompanije. Utvrđeno je da su se na oko 2000 metara visine sami od sebe uključili potisnici koji se koriste za zaustavljanje zrakoplova, zbog čega se letjelica raspala i srušila.

Njegovo iskustvo s teškom nesrećom na Nürburgringu potaknulo ga je da postane zagovornik poboljšanja sigurnosnih standarda u Formuli 1. Koristio je svoj utjecaj za promjene koje bi zaštitile vozače, uključujući bolju medicinsku skrb na stazama i sigurniji dizajn bolida.

Vratio se u Formulu 1 u savjetničkim i menadžerskim ulogama. Bio je savjetnik u Ferrariju tijekom 1990-ih, šef momčadi Jaguara (2001.-2002.), a od 2012. pa sve do svoje smrti bio je neizvršni predsjednik Mercedes-AMG Petronas F1 tima. Odigrao je ključnu ulogu u dovođenju Lewisa Hamiltona u Mercedes, što je rezultiralo višegodišnjom dominacijom tima.

Osobnost i nasljeđe

Niki Lauda bio je poznat po svojoj brutalnoj iskrenosti, analitičkom umu i fokusu, zbog čega je i dobio nadimak "Kompjuter". Nije se libio reći što misli, bez obzira na posljedice. Njegova crvena kapa, koju je počeo nositi kako bi prekrio ožiljke od opeklina, postala je njegov zaštitni znak.

Iako je filmska drama "Rush" (2013.) dramatizirala njegovo rivalstvo s Jamesom Huntom tijekom sezone 1976., Lauda i Hunt bili su prijatelji izvan staze. Dijelili su poštovanje unatoč žestokoj konkurenciji. Biografije otkrivaju da su često zajedno večerali i provodili vrijeme, čak i tijekom najnapetijih trenutaka njihove borbe za naslov. Lauda je bio cijenjen zbog svoje sposobnosti da razvija bolide i izvuče najbolje iz inženjera. Imao je dobre odnose s vozačima poput Claya Regazzonija i Alaina Prosta, za kojeg je priznao da je bio brži vozač dok su bili timske kolege.

Jedna od anegdota koja oslikava njegov karakter dogodila se 1982. na Long Beachu. Natjeran da prisustvuje konferenciji za novinare, navodno je stao na podij na pet sekundi i rekao: "Gume dobre, motor dobar, vozač dobar, konferencija završena," prije nego što se vratio taksijem, ostavivši američke novinare zapanjenima.

Posljednje godine i odlazak

Tijekom života, Niki Lauda se suočavao s ozbiljnim zdravstvenim problemima, posljedicama nesreće iz 1976., ali i kasnijim komplikacijama. Dvaput je bio na transplantaciji bubrega – prvi put 1997. (donator je bio njegov brat Florian) i drugi put 2005. (donatorica je bila njegova buduća supruga Birgit Wetzinger). Godine 2018. podvrgnut je transplantaciji pluća.

Unatoč svemu, njegov borbeni duh nije jenjavao. Preminuo je mirno u snu 20. svibnja 2019. u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu, u 70. godini života. Njegov sprovod u katedrali Svetog Stjepana u Beču okupio je brojne uglednike iz svijeta Formule 1 i austrijskog javnog života. Pokopan je u svom Ferrarijevom trkaćem kombinezonu iz razdoblja 1974.-1977.

Niki Lauda ostavio je neizbrisiv trag. Njegovo ime sinonim je za hrabrost, odlučnost i izvrsnost u motorsportu. Njegova priča o povratku nakon gotovo fatalne nesreće ostaje jedna od najupečatljivijih i najinspirativnijih u povijesti sporta, podsjetnik na nevjerojatnu snagu ljudskog duha u suočavanju s nezamislivim nedaćama. Bio je istinski prvak, na stazi i u životu.